Mnogo puta sam osetila kako peče,
Kad tvoj ubod kao staklo preseče vene,
I tad ta crvena krv počne da teče,
Ostavljajući samo vidnu uspomenu na mene.
Nedavno sam shvatila kako ljudi mogu da povrede druge,
Jedna reč povređuje više od fizičkog bola,
Srce tad pretrne od straha, umire od tuge,
I od tada više nisam cela, već sam pola.
Pola sam osobe, srca, života,
Nikad više ona stara, sad sam ja ta koja zadaje brige,
U meni nema više one melodije, harmoničnih nota,
Nikakvih iluzija, samo činjenice koje su me naučile knjige.
Možda za mene bude jedno vedro nebo, dodir sunčevog zraka,
Prilika da ponovo postanem ona stara, ona ista,
Nečija ruka će me jednom izbaviti iz mraka,
I jednom će savest ispunjena ljubavlju da bude čista.
Gledaću ljude u oči, nežno im poklonit svoj smeh,
Baciću na njih čini kako sam samo ja znala,
I s ponosom ću se otkupiti za svaki greh,
Dok im poslednji komadić srca ne budem dala.
Kad tvoj ubod kao staklo preseče vene,
I tad ta crvena krv počne da teče,
Ostavljajući samo vidnu uspomenu na mene.
Nedavno sam shvatila kako ljudi mogu da povrede druge,
Jedna reč povređuje više od fizičkog bola,
Srce tad pretrne od straha, umire od tuge,
I od tada više nisam cela, već sam pola.
Pola sam osobe, srca, života,
Nikad više ona stara, sad sam ja ta koja zadaje brige,
U meni nema više one melodije, harmoničnih nota,
Nikakvih iluzija, samo činjenice koje su me naučile knjige.
Možda za mene bude jedno vedro nebo, dodir sunčevog zraka,
Prilika da ponovo postanem ona stara, ona ista,
Nečija ruka će me jednom izbaviti iz mraka,
I jednom će savest ispunjena ljubavlju da bude čista.
Gledaću ljude u oči, nežno im poklonit svoj smeh,
Baciću na njih čini kako sam samo ja znala,
I s ponosom ću se otkupiti za svaki greh,
Dok im poslednji komadić srca ne budem dala.